Zakon o oduzimanju slobode

Prof. dr Uroš Šuvaković 25.01.2020. za list „Politika“

Atak na SPC predstavlja samo kulminaciju antisrpske politike koju Milo Đukanović nešto duže od dve decenije unazad sprovodi u Crnoj Gori. Groteskno danas deluju izjave crnogorskog premijera Markovića da je Crna Gora „pravna država”. To je država izgrađena na kriminalu, korupciji, klanovsko-kumovskim vezama koje kao oktopod dave građane Crne Gore (podsećam na javna oglašavanja Milovog finansijera Duška Kneževića iz Londona), istovremeno omogućujući Đukanoviću vladavinu, koja se po dužini priblažava onoj kralja Nikole. Volja naroda? Ne, volja oligarhije u sprezi s mafijom.

Milu ja ne bih zamerao komunizam – to je sanjani i nikad dosanjani ideal svih koji su za slobodu, solidarnost i pravdu, pri čemu on to nije, već je još u to doba došao na vlast; ja mu zameram diktaturu, drastično kršenje ljudskih ličnih i kolektivnih prava, koje se poslednjih dana manifestuje kroz oduzimanje prava na slobodu veroispovesti, i to usvajanjem zakona sa ciničnim nazivom zakon o slobodi veroispovesti ili uverenja i pravnom položaju verskih zajednica. To nije zakon o slobodi, već zakon o oduzimanju slobode, veoma nalik onome što ga je u Albaniji svojevremeno doneo Enver Hodža, ukidajući crkvu. Razlika je u tome što Milo Đukanović, hoteći da ukine većinsku tradicionalnu crkvu u Crnoj Gori – onu čiji je Njegoš bio vladika – ujedno stvara iz NVO novu, državnu crkvu. Čim je NATO procenio da je SPC „smetnja” rešavanju problema na KiM i da je ona pod uticajem Ruske pravoslavne crkve, o čemu svedoči izjava generala Hodžisa, Đukanovićev diktatorski režim je stupio u akciju – protiv SPC. Zakonom se daje mustra Tačiju, Haradinaju, Kurtiju i bandi kako srpske pravoslavne, nemanjićke manastire – Dečane, Pećku patrijaršiju, Bogorodicu Ljevišku, Gračanicu, Arhangele i druge srpske svetinje na KiM da proglase „kosovarskom imovinom i baštinom”.

Udari na SPC nisu novost. Kada je u vreme Milana Stojadinovića izbila tzv. „konkordatska kriza” 1937, žandarmi su pretukli u tzv. „krvavoj litiji” mnoštvo vernika, sveštenika i arhijereja, uključujući vladiku šabačkog Simeona Stankovića. Današnji stradalnik od Milove žandarmerije je vladika dioklijski Metodije. Na osnovu odluke SKJ osnovana je i danas nepriznata tzv. makedonska pravoslavna crkva. Ante Pavelić je pokušao da osnuje tzv. hrvatsku pravoslavnu crkvu. Otuda valjda zabrinutost Stipe Mesića i njegovih supotpisnika u vezi s uspehom Milovog projekta. Međutim, novost jeste ukidanje slobode veroispovesti u jednoj postkomunističkoj, tranzicionij zemlji. Toga se Milo zaista prvi setio.

Po Mila je najgore što su protesti izraz autohtonog nezadovoljstva građana Crne Gore. Međutim, Srbija ne može na žmuri u pogledu pokušaja da se izvrši kultorocid nad Srbima u Crnoj Gori. Srbi nemaju pravo na jezik – stvara se novi, „crnogorski”, a vlast vrši pritisak da ljudi govore jezikom kojim nikada nisu govorili, kao što je svojevremeno i Tuđman uvodio „novorijek”; nemaju pravo na posao – onog trenutka kada se deklarišu kao Srbi, bivaju isterani iz državne službe ili im se onemogućuje da privatno rade; kada kažu da su protiv priznanja tzv. nezavisnosti KiM i uspostavljanja s tom kvazidržavom, zasnovanom na zločinu i kriminalu, diplomatskih odnosa, onda se izlažu najžešćim propagandnim optužbama da dovode u pitanje „suverene odluke Crne Gore” (sic!). Kao da knjaz Nikola nikada nije pevao „O namo, namo…”. Da nije tragično, bilo bi komično kada režim u Crnoj Gori kao izraz „suverenosti” uvodi sankcije Rusiji! Još je tužnije kada pokušava da falsifikuje svoju istoriju, poništavajući odluke Podgoričke skupštine (pun naziv: Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori), valjda nastojeći da pokažu da nikada nisu bili u sastavu jugoslovenske države, premda je baš u SFRJ došlo do emancipacije crnogorske od srpske nacije; Srbima se osporava pravo da se protive ulasku Crne Gore u NATO, iako je NATO ubijao i građane Crne Gore 1999, izvršivši agresiju na SRJ.

Problem je, dakle, u tome što se identitet savremenog crnogorstva gradi na antisrpstvu, i to od strane režima koji ne počiva na demokratskim načelima. Srbija, kao deo demokratskog sveta, u kojoj diktatura postoji samo u fantazmogorijama političara koji ne predstavljaju nikoga do same sebe (Đilas i kompanija), mora da na demokratski način zaštiti srpski narod ma gde bio, a sada u Crnoj Gori pošto je tamo neposredno ugrožen. Briga za ljudska prava prevazilazi nacionalne okvire – to je univerzalna tekovina čovečanstva, pa je potrebno da se međunarodne institucije uključe svugde (a ne samo negde) gde su ona stvarno (a ne propagandno) ugrožena.

Redovni profesor Univerziteta u Beogradu