Srpska elita gubi kontakt s realnošću

(autorski tekst Ivana Tasovca za „Kurir“) 13.02.2020.

Gubljenje kontakta s realnošću je najrasprostranjenija bolest srpske elite.

Kako drugačije tumačiti izjavu koju je Vida Ognjenović dala podgoričkim Vijestima kako je Srbija danas „do korak od koncentracionih logora“ i kako postoji opasnost da će Crnogorci uskoro u Srbiji biti tretirani kao nekada Jevreji u nacističkoj Nemačkoj, koji su „morali da donose uvjerenja o porijeklu deset generacija unazad“?

Kako razumeti nekoga poput Gorana Markovića, koji na Peščaniku piše i objavljuje jedan manje-više isti tekst, menjajući svake decenije samo ime i prezime svoje lične frustracije koju proglašava za nacionalno zlo – od Đinđića do Vučića, da bi na kraju sav svoj muževni bes zbog toga što se „nalazimo pod klasičnom okupacijom“ ipak iskalio nad ženskim obrvama?

Korifeji drugosrbijanskog penzionerstva su svoje karijere gradili u vreme kada smo imali „oba televizijska programa“ i taman toliko štampanih medija. Da li im je i tada nešto falilo? Vrlo moguće, ali njihov najradikalniji bunt protiv ranijih režima se svodio na povremeno preskakanje krempita kod čika Bude u Klubu književnika.

Tako su se, međ krempitama, verovatno zaturile i Koraksove karikature sa studentskog protesta ‘68. O Petričićevim, iz vremena demonstracija „Čedo – oženi me“, da ne govorim.

Zakonomernost kojom promena vlasnika Kluba književnika i evidentan pad kvaliteta njihovih konditorskih proizvoda kod drugopenzionera rezultira kolektivnom histerijom o okupaciji i koncentracionim logorima možda i nije toliko neočekivana, s obzirom na to da lekari odavno upozoravaju da prekomerna upotreba šećera može izazvati bolest zavisnosti.

Srbija je očito zrela za novu političku opciju – Nezavisnu partiju penzionera Srbije (u daljem tekstu NEPUPS), koja će bojkotovati izbore sve dok se ne zabrane sve televizije izuzev N1, a na kioscima budu mogli da se kupe samo partijski aminovana glasila kao što su Nin, Danas i Vreme. Kao u dobra stara vremena.

Možda će onda Vesna Pešić i Ratko Božović najzad početi da se osećaju slobodno i neugroženo. Možda će čak i Voja Brajović prestati da oseća „zebnju i strah za samoodržanjem“, a Petar Božović dobiti šansu da, u istom kostimu koji je nosio u filmu „13. juli“, dojaše do Terazija i salutira ispred Vrhovnog lustratora, akademika Teodorovića.

Dolaskom NEPUPS na vlast u Srbiji će, kako bi to već epski sročio penzioner-pripravnik Vuk Jeremić, zasigurno „početi da se pomalja sunce slobode – iza oblaka laži, kriminala, primitivizma i izdaje“.

Živi bili pa videli.

Uostalom, valjda je i Siniša Kovačević zaslužio da postane predsednik nečega, ne bi li najzad prestali da ga brkaju s Duškom. Bio bi to mali korak za njih dvojicu, malo veći za književnost, ali sasvim solidan iskorak za Srbiju.

Autor je direktor Beogradske filharmonije