Slaviši veliko hvala

Autorski tekst Ivana Tasovca „Slaviši veliko hvala“ za dnevni list „Politika“ 02.03.2020.

Slaviša Lekić nije ni svestan koliko je napravio dobar film. Jeste da je tu ostala gomila nejasnoća, tipa: kako je uopšte moguće da Vučić nikada nije rekao nijednu jedinu pametnu stvar, a da je istovremeno krao misli, rečenice i čitavu političku platformu od prepametne srpske opozije? Ali „Vladalac”, u krajnjoj instanci, i nije film o Vučiću. „Vladalac” je neočekivano subverzivni film o ličnim frustracijama i političkoj stagnaciji u delu srpske opozicije, o nepraštanju uspeha i granicama ljudskog razuma.

Kako je Slaviši Lekiću pošlo za rukom da navuče svoje sagovornike da demontiraju sami sebe pred kamerama slobodarske N1 je za mene prilična misterija.

„Vladalac” je priča o ljudima, koji su se u Slobino vreme, makar i deklarativno, zalagali za demokratske principe, da bi ih se, doduše, olako, po dolasku na vlast, odrekli. „Vladalac” je epopeja o propuštenoj šansi srpske političke elite izrasle iz nekadašnje Demokratske stranke i o ljudima koji su mentalno ostali zarobljeni u tamnom vilajetu devedesetih. „Vladalac” je, pre i posle svega, poema o regresiji političkog rečnika.

Slaviša Lekić razotkriva one koji su se menjali tako što su postajali gora varijanta sebe samih, jer ostati isti predstavlja samo malograđanski san, i one koji misle da imaju bogom danu licencu da vređaju sve ljude, koji su, radeći na sebi, preuzeli odgovornost kako nam ne bi uvek i za sve u istoriji Srbije bilo odgovorno neko „kengurovo mudo” ili „belosvetski peder” — po rečima  duhovnog vođe srpske opozicije i subjektivno nezavisnih novinara, Vojislava Šešelja.

U svom autorskom projektu, Slaviša Lekić vešto navodi duhove devedesetih, ovaploćene u razne Petričiće i druge Prpe, da optuže Vučića za sve pošasti civilizacije i sopstvenih nedaća — izuzev erektilne disfunkcije. Što, naravno, ni na koji način, ne predstavlja potvrdu njihove funkcionalnosti. Ali nas podseća da u demokratiji svako može slobodno da izražava svoje stavove, i ima mogućnost da bira i bude biran. Naravno, pod uslovom da se ne zavuče u mišju rupu i proglasi bojkot kada treba da svoj rad stavi na demokratsku vagu redovnih izbornih procesa.

Nemam ja problem sa njima kao što ni oni nemaju ama baš nikakav problem sa Vučićem. Suštinski, srpska titularna elita ima problem sa Srbijom, koja bira na demokratskim izborima, i sa Evropskim i međunarodnim organizacijama, koje ih povremeno, istina mlako, ali ipak podsete na to.

Ali će zato iza njih ostati, ako ništa drugo, „Vladalac” kao fantazmagorični igrokaz i svedočenje o njima samima, o njihovom ličnom, političkom, misaonom i jezičkom sunovratu. Slaviši, veliko hvala!