Ponavljači

Prof. dr Uroš Šuvaković 25.03.2019. za list „Politika“

Ovih dana smo svedoci eskalacije političkog nasilja na ulicama Beograda. Ono je usmereno ka zgradi Radio-televizije Srbije, koju su nasilnici koji su provalili u nju percipirali kao „stub režima”, iako ona to po svojoj uređivačkoj politici izvesno nije. No, oni nisu mogli ničega pametnijeg da se sete; imaginacija im je slabija strana. Tako su krenuli da rade isto što je opozicija radila 9. marta 1991, u raznim šetnjama tokom devedesetih godina prošlog veka, 5. oktobra itd.

Poneti uspehom 5. oktobra 2000. naivno su pomislili da mogu da izvrše još jedan državni udar. I da svrgnu Aleksandra Vučića, što jeste jedini jasno definisan cilj grupacije koja je u petak upala u prostorije RTS-a. Baš kao da je ovo Afrika ili Latinska Amerika, a ne Evropa. Hoće bez izbora da dođu na vlast. I nemaju problem da to javno saopšte. Zaboravili su samo da su 5. oktobru 2000. prethodili izbori, na kojima opozicija jeste osvojila više glasova, ali nije dobila izbore. Bojeći se drugog kruga, odlučili su da nasilno preuzmu vlast upadom u Saveznu skupštinu i paljenjem izbornog materijala. A svemu tome je prethodila agresija NATO-a, čijih 20 godina upravo obeležavamo.

Dakle, dok je opozicija u poslednjoj deceniji prošlog veka zviždala, pištala, urlala i pokušavala da nasilno dođe na vlast, predvođena Vukom Draškovićem, ona je bila potpuno neuspešna. Tek kada je Amerika otvorila pitanje Kosmeta, koji je predsednik Milošević branio svim srcem i svim legalnim i legitimnim sredstvima kao sastavni deo Srbije, tek kada je NATO izvršio agresiju na suverenu državu – Saveznu Republiku Jugoslaviju i kada su njihove obaveštajne službe pronašle novog lidera opozicije, uloživši u sve to, prema svedočenju Montgomerija, više od 100 miliona dolara, tek tada je koaliciji DOS-NATO-OVK pošlo za rukom da promeni legitimnu vlast u našoj zemlji. To su bile društvene okolnosti koje su takvu promenu omogućile.

Danas takve društvene okolnosti ne postoje. Za razliku od svojih prethodnika koji su bili na vlasti posle 2000. godine, predsednik Vučić je uspeo, koristeći se Rezolucijom 1244 kao jednom od glavnih poluga Miloševićeve političke zaostavštine, da pitanje Kosova i Metohije ponovo vrati u Ujedinjene nacije. NATO jeste i dalje vojno moćan, ali politički znatno sputaniji nego 1999, dok se s druge strane Rusija, zahvaljujući predsedniku Putinu, digla iz pepela. Dakle, vojna intervencija Zapada poput one iz 1999. potpuno je isključena. Zainteresovanost Zapada da dovodi na vlast profašističke snage u Srbiji ili one čije je enormno bogatstvo nepoznatog porekla, izvesno ne postoji. Jedino za šta je Zapad trenutno zainteresovan jeste da destabilizuje Vučića, kako bi oslabio pregovaračku poziciju Srbije u procesu rešavanja sudbine srpskog Kosova i Metohije. I to ova grupa nasilnika pokušava da učini simbolično baš na 15. godišnjicu pogroma Srba sa Kosmeta, valjda u želji da Haradinaju pokažu kako ostvaruju njegovu želju da se promeni vlast u Srbiji. Ili da jasno poruče kako im je do Kosmeta stalo „kô do lanjskog snega”. Zato su oni objektivno štetočine, jedna grupacija koja bruka Srbiju gde god stigne. Nasilnici koji su upali u zgradu RTS-a i napadali pripadnike policije po beogradskim ulicama uz pretnju za osvetom (čitaj: lustracijom), imaju istu onu marionetsku ulogu kakvu je imala opozicija devedesetih godina prošlog veka – da služe stranim interesima. Ali za razliku od tadašnjih lidera opozicije – Draškovića, Mićunovića, Đinđića, Koštunice – koji su imali nekakvu ideju šta hoće da urade (i na čiju se pomoć oslanjaju u tom svom naumu), makar ta ideja bila kratkovida i pogrešna, kao što se vrlo brzo posle 5. oktobra pokazalo da jeste, ovi sadašnji su samo ponavljači njihovih činjenja. Međutim, potpuno bezidejni. I kompromitovaniji nego njihovi prethodnici. Oni samo ponavljaju političko nasilje s kraja prošlog veka, misleći da će im to, i samo to, obezbediti dolazak na vlast. Zato i mogu da se lako prebroje njihove pristalice, kojih je u Srbiji neuporedivo manje od onih koji imaju opozicioni stav. Baš kao što napisa stari Marks u „Osamnaestom brimeru Luja Bonaparte”, polemišući sa Hegelom: velike svetskoistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju se takoreći dva puta – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa.

P. S. Neke kolege, pripadnici akademske zajednice, koji sebe smatraju „savešću društva”, nedavno su potpisali proglas u kojem se žale na stanje ljudskih prava u Srbiji, „autokratsku vlast” itd. Ni o jednom važnom pitanju reč nisu rekli, ali su o relativno uskoesnafskim pitanjima dosta toga napisali. Ja taj proglas naravno nisam potpisao, jer se sa njegovim sadržajem uopšte ne slažem. Sasvim precizno: najviše mi smeta zašto su prećutali Kosovo i Metohiju, kada je to najozbiljnije društveno pitanje danas. Kao da je to za njih „svršena stvar”. Ali ako je stvarno vreme da „Srbin postane građanin”, kao što je u svom intervjuu navela jedna od potpisnica tog proglasa, bilo bi dobro da svi oni sada potpišu novi proglas i osude političko nasilje i napad na institucije. Time bi pokazali tu razvijenost građanske svesti (mada ne postoji nužna opozicija građanskog i nacionalnog), zalaganje za pravo na slobodu medijskog izražavanja kao jedno od ljudskih prava i istovremeno se ogradili od fašizacije političkog delovanja, čega smo ovih dana bili svedoci.

Redovni profesor Univerziteta u Beogradu