Intelektualac dezerter

„Takvo je bilo dezerterstvo vodećih manjina, da se uvek nalaze na poleđini pobune masa“
(Hose Ortega i Gaset)

Postoji sajt na kojem, poput časovnika, otkucavaju život i smrt.
Sajt pokazuje koliko ljudi u Evropi se rađa, koliko umire.
Igraju brojke, svakog dana: Rođeni- 22503,22504,22505. Umrli: 22474,22475,22476…
Ljudi se rađaju na svakih 3,5 sekundi, a umiru na 3,7.

Život je brži za dve desetinke.

Te dve desetinke razlog su što Evropu danas naseljava više od 740 miliona ljudi.
Na dan kada sam se rodio, januara 1961. godine, taj broj je bio: 609 148 573.
Koji sam bio, po redu, rođen, te godine, ne znam, ali znam da je nekoliko desetinki posle moje pojave, neko umro. I da je u istom intervalu, neko umro pre mene. Život je, nekako, u sredini. Između dve smrti.

Čarobna pojava je život, i brza, ali uvek isto brza, od samog starta. Mora takva da bude, jer, negde, zna: Samo par desetinki iza tebe, i ispred tebe, ide smrt. Ne da bi te jurila, ne da bi ti napravila zasedu, nego zato što je njena brzina tako podešena. Da bude tik iza života, i tik ispred, i da mirno čeka da se ovaj zaustavi, ili požuri.

Ono što mu svakako pomaže, da ne zastane, da ostane brz, da ne pojuri previše, jeste brojnost.

Broj od 740 miliona nosi sa sobom. Kretanje je masovno, vuče te i omogućava ti da održiš tu tako malu, a važnu distancu. I od i do. Taj broj uvek ima isti ritam, i ti se krećeš u njemu, sa njim.

Masa, koje se Ortega i Gaset užasavao, suštinski čuva i tvoj život. Vodi ga, čini bezbednim. Sve do onog trenutka dok, slučajno ili namerno, ne postaviš pitanje: gde te vodi, i koliko to vredi. Život. Tvoj, u masi, i sa masom.

I da li je isticanje, izuzetnost, izdvajanje, uvek – najkraći mogući put u smrt. Pri tom, nikako ne treba isključiti iz ove teme i onu važnu činjenicu, da i smrti ima raznih, baš kao i života. Nije sve smrt, i nije sve život. Ali može da bude sve. I jedno i drugo.

No, da se vratimo na osnovnu temu. Da li smeš da izađeš iz tog zajedničkog ritma, da bar poskočiš, ne bi li video više. Da li svaki pogled kroz prozor, pogled na to gde sve to ide, sav taj svet, svi ti ljudi, uvek završava isto, onako kao kod Harmsovih znatiželjnih baba. Ispadneš. Kroz prozor.

I zašto uopšte gledaš? Da bi video razliku, ili da bi video onog koji se izdvaja, i sprečio ga. I da li je tvoj pogled iskren, ili služi da se, znajući sve, ipak uklopiš u tokove, i proživiš, svoj život, u zajedničkom, jednoličnom, a sigurnom ritmu?

***


Nema ovde mesta za puku osudu. Život je nužnost. I kada se, čudnom igrom slučaja, pojavimo na ovom svetu, od prvog trena se borimo za život, za tu sitnu razliku, u desetinkama, koja nas drži u njemu. Plačemo da bi jeli, da bi nešto dobili, da bi bili sigurni.

Više od 22,5 hiljada beba, danas, radi to, iz časa u čas. I kada se to pomnoži sa brojem dana u godini, rezultat je jasan: Evropom upravo odzvanja plač više od osam miliona najmanjih nas.

Ne čujemo ga? Ne, zato što je naš plač jači. A plačemo, i mi, sve vreme, u sebi ili naglas, plašeći se, tražeći, nadajući se, pokušavajući da od života dobijemo još „nešto“, osim samog života.

To „nešto“ nismo izmislili iz puke razmaženosti. Ne, ono je prirodni nastavak onih prekih potreba koje nas formiraju od samog početka.

To, „nešto“, nas, ubeđeni smo, u velikoj meri s pravom, održava u životu, u istoj meri kao i hrana, voda, vazduh.

To, „nešto“, što jesu stvorili istaknuti pojedinci, oni izdvojeni, manjina, jeste ono „nešto“ na šta imamo i neku vrstu prava. Da nije nas, da nije mase koja određuje ritam, pruža sigurnost, ne bi bilo ni izuzetnih. Da nema mase, iz čega bi iskakali?

Takođe, to „nešto“ danas, Hvala Bogu, više nije privilegija male grupe odabranih. Oretga i Gaset piše kako su, nekih stotinak godina pre njegovog bivstvovanja, u Parizu postojale samo četiri kuće koje su imale kupatilo.

U celoj Srbiji, u to vreme, verovatno, ni jedna. U Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Albaniji…takođe. Zamislite to, danas. Život bez kupatila. Gradskog prevoza. Vodovoda, kanalizacije, struje. I svega drugog, čega smo se dočepali tek u poslednjih vek i po. Andrić u svojoj disertaciji piše kako je prvi put, od mesta do mesta, u Bosni izgrađen tek po aneksiji, kada je ona postala deo Austro-Ugarske monarhije. Zamislite Bosnu, bez ijednog puta. A ni u Srbiji nije bilo mnogo bolje. Nigde nije bilo.

Uzmimo drugi primer. Na ovim prostorima počeli smo da čitamo i pišemo pre nekih sto pedeset godina. I to je, kao i u celom svetu, dugo bila privilegija, pristupačna samo manjini, od onih koje su se mnogi i plašili, od knjaza Miloša pa nadalje, drugi je priželjkivali, kao najveći dar, treći prezirali, ili makar bili indiferentni prema njoj. Vekovima smo živeli usmeno, ne pišući, ne pamteći ništa osim mitova i ritma epskih pesama, koji i služi da bi se lakše pamtilo, i mogli smo, da nas je neko pitao, tako i da nastavimo. Bez istorije.

Na nju nas je, kao i na pisanje, nateralo vreme, ogromni napredak ogromne mase u koju smo upali, novi alati zajedničke evropske duše, novi vetar koji je stigao preko Dunava, i nekolicina posvećenih, izdvojenih, i ubeđenih da tu izdvojenost treba da podele.

I opet, biti pismen, pisati, ovde je, sve do skora, bilo ravno čudu. Ne zbog broja nepismenih, on je smanjivan, nego zbog toga što je većina bila ubeđena da je to posao što za čudake, što za izuzetne, cenjene, koji to znaju i isključivo su ti koji to treba i da rade. Ne mogu da opišem koliko sam ubeđen da je većina, tim stavom, bila apsolutno upravu.

Pre samo desetak godina da li ste mogli da vidite dete, u parku, kako piše? Koliko njih je pisalo dopise novinama, osim zaludnih, neshvaćenih i po nekog penzionera.

Ko se usuđivao pismo da napiše, pa i ljubavno, kome pisanje obične razglednice nije predstavljalo problem? Uostalom, zato su i razglednice prodavane već napisane. Pozdrav s mora, pozdrav s planine…Bilo je dovoljno da, na poleđini ispišeš svoj nečitki potpis, staviš marku, i to je to.

A danas? Dečica, u parku, kuckaju poruke. Tekstovi u novinama imaju na hiljade komentara. Mejlovi, statusi na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu, blogovi…

Svi pišu, sve. I nije bitno kako, gramatički pravilno ili nepravilno, bitna je ta masovnost, ta masovna posvećenost, baš kao što je bitna i činjenica da svi isto pišu. Bez iskakanja. Pisanje, mišljenje, ušlo je u ritam, mase. Onaj koji te održava u životu, ali i koji zna život da obesmisli.

Pogotovo kada, skoro jeretički i sigurno politički nekorektno, pomisliš da, možda, ne bi baš trebalo svako da piše.

Da čita, da, svako bi trebalo, ali da piše…

Zamislite utakmicu na kojoj, iznenada, publika poželi da pika loptu sa Mesijem, ili Ronaldom. I uleti na teren, da igra.

Tako danas izgledaju društvene mreže, portali, sajtovi… Gomila je uletela na teren. Odredila taktiku, nacrtala akcije, odlučila ko sme da šutne, a ko ne, ko da brani, ko da bude centarfor. A oni koji bi trebalo da budu pravi, da zaista pišu, na to su pristali. Za razliku od njih, Mesi ne bi. Ni Ronaldo.

Naravno, neko će sada da kaže kako su i njih dvojica počeli na livadi, sa gomilom druge dece, i kako masovnost rađa kvalitet, ali to uopšte ne potire osnovnu tezu.

Kada je jednom stvoren, kvalitet mora da bude izdvojen, mora da ima svoj teren, svoj prostor, i publika tu ne bi smela ni da priđe. Da gleda, da. Da uči, takođe. Ali da učestvuje, ni slučajno.

A danas ne da je prišla, nego je prostor i zauzela, diktira misao, teme, stavove, ideje, pravce, kriterijume, stil, u mnogo slučajeva i politiku… A niko, od onih izuzetnih, i ne pokušava da uradi ono što bi svaki pristojan, da ne pričamo o izuzetnim, fudbaler uradio. Da napusti teren. Da kaže da neće da igra. U gomili.

***


I tu smo već blizu osnovne teze. One o intelektualcu dezerteru. Samo što, ovaj put, on ne beži iz mase, ne napušta onaj sigurni ritam, ne pokušava da se izdvoji, bekstvom, nego, upravo suprotno.

On beži, u masu, u gomilu, često i u krdo, jer masa, u nekim trenucima i to ume da postane, napuštajući svoj sigurni ritam, i jureći, bezglavo, u provaliju. Pred provalijom se intelektualci obično izmaknu, zaustave, retko imaju hrabrost da budu u krdu do samog kraja, ali to je druga priča.

On postaje deo hora, peva isto što peva i gomila, svoju misao prilagođava njenoj, i ukus, kriterijum, ideju, način, stav…

Ako se gomila bavi politikom, onda je i on sav u politici. Ako gomila krene na kulturu, eto ga u kulturi, ponavljajući glas većine, kao svoj, dodajući mu taman onoliko da ga malo bolje vide.

Od onoga u šta su mnogi verovali, Ortega i Gaset pre svih, u to da je intelektualac suštinski „plemić, i da ga to obavezuje (noblesse obilge), ostao je samo latinski koren reči Nobilis, što, izvorno, znači poznat. I to poznat bez ikakvog posebnog dela, bez obaveze, bez dužnosti koju niko drugi, osim njega, ne želi da ispuni, bez zahteva, prema samom sebi.

Moj brat mi je pričao da je, svojevremeno, pre neku godinu, silno hteo da uđe u jedan klub u Berlinu, jer je to bio klub samo za one koji su posebni, koji su „cool“, izdvojeni. Jedan od najpoznatijih klubova na svetu, u trenutku kada ga je on bio željan.

U klubu je sve dozvoljeno, uz punu pažnju jednih prema drugima, toaleta je mnogo više od poslednje mode, originalna, ekstravagantna, postoje različiti nivoi na kojima se sluša rejv, ili disko, uz ekstazi ili druge lakše droge, a posebna je priča kako se u klub ulazi.

Veoma teško. Ogroman red je ispred, a redari procenjuju tvoj izgled, garderobu, stav, pre nego što te puste. Pa moraš da budeš u crnom, da imaš određenu frizuru, poželjno je da si lep i mišićav, drugim rečima, kada se podvuče crta, da si – isti.

I sve što se desi, kada konačno uđeš u klub, jeste to. Isti si. I nisi više prepoznatljiv sam, nego si postao deo prepoznatljive gomile. Ona te određuje, ona je izuzetna, a ti, samo kao njen deo.

I upravo u to, u malene gomile, koje su deo velike gomile, a izuzete su po određenom stavu, načinu ponašanja, mišljenju, dezertirao je današnji intelektualac.

I tu radi isto ono što radi i u velikoj gomili.

Svoju svrhu nalazi u prepoznatljivosti koju mu gomila dopušta, a svoju misiju u nekom imaginarnom predvođenju gomile, jer ono je uvek imaginarno, pošto je gomila nešto čime nije moguće upravljati, predvoditi je, nju guraju druge sile, nevidljive, istorijske, masovne, i svaki pojedinac, kojem se učini da joj je na čelu, može da doživi samo jedno.

Da se iznenadi, kada shvati da je otišla na drugu stranu. Na onu na kojoj ne da njega nema, nego je i nepoželjan. Milošević, a ne navodim ga ovde kao intelektualca, već kao čoveka koji je izgledao kao neko ko savršeno, u jednom trenu, upravlja gomilom, upravo je to doživeo. Ostao je sam. Nepoželjan. Napušten.

I trebalo bi, u idealnim okolnostima, da bude nečeg katarzičnog u tome. Bar pojave uverenja da je tvoja napuštenost, usamljenost, dokaz da si bio upravu, da je tvoja izdvojenost, nad masom, sledbenicima, imala svrhu, i da je tvoj put bio pravi put.

Milošević je možda umro ubeđen da nije samo neshvaćena žrtva, nego i da je ta smrt dokaz njegove izuzetnosti. Da je pobeda.

Ako je to tačno, svakako mu je bilo lakše. Ako je, pak sumnjao, umro je u najgorim mukama.

Koji je od ta dva scenarija zaslužio, pitanje je na koje odgovor ne može da da samo elementarna humanost. Plašim se da je potrebno više.

Ono što svakako treba zapamtiti jeste to da je, u trenutku susreta sa tvorcem, bio sam. Gomila je bila na drugoj strani, bežeći mu onih par desetinki, na koju god stranu da se okrene.

Ali šta se dešava kada je intelektualac-gomila, i kada je tu, na samom kraju, bilo koje izuzetnosti?

Da li je tako nešto uopšte moguće?


***


Postoji ona Davidova slika „Sokratova smrt“ (La mort de Socrate).

Ona govori upravo o tim „idealnim okolnostima“, o kojima je možda Milošević ipak samo maštao.

Učitelj, okružen vernim učenicima, završava svoj život svesno, verujući u viši princip, u izdvojenost, u snagu izbora.

Smrt za njega nije kazna, nego dokaz da je upravu, da nije živeo uzalud. Ona je logični sled, nastavak izuzetnosti, ona je ultimativno učenje o istinskoj vrednosti života, vrednosti koja se dokazuje i izborom smrti, baš uprkos mogućem životu, onom bez dovoljno vrednosti, ili suprotstavljenom vrednostima.

I, na toj slici, Sokrat, kao što sam rekao, nije sam. Naprotiv, okružen je učenicima, njihovim očajem, njihovom tugom. Njihov bol ga osvetljava i on sija, uzdignut, na krevetu, iznad njih, dok mu je jedna ruka pružena ka peharu sa kukutom, a druga podignuta ka nebu, sa ispruženim prstom, prstom koji upozorava, ne na nepravdu, ne na opasnost, nego na ispravnost. Čina koji je u skladu sa životom. I u kojem smrt nije kraj, ona ga ne prekida, nego ga spaja, sa onim što je taj život tvorilo. Daje mu onu poslednju vrednost. Izdvaja ga. Produžava. Kroz delo, i nauk.

Platon, na slici, sedi okrenut leđima toj smrti, pognute glave u kojoj nema odbrane Sokratove, nego samo teške tuge. I on, kao i svi ostali učenici, isijava užas.

Onaj koji mu daje pehar sa kukutom okrenuo je glavu, prekrio lice dlanom, kao da se stidi ruke koja pruža otrov učitelju.

Drugi je naslonjen na zid, podignutih ruku, čela pripijenog uz hladan kamen. Kriton je stavio šaku na Sokratovu butinu, kao da hoće da ga zadrži. Iza njega, jedan od učenika gorko plače, glave zabijene u dlanove. Tu je i jedan što čupa kosu, jedan što je digao bespomoćno glavu ka nebu, kao da pita: „Zašto“, dvojica koja nemo gledaju…

Fantastična slika, sa izuzetnim detaljima. Na njoj je ukupno dvanaest učenika: devetorica su u pravom planu, u kamenoj ćeliji, poređani u savršenom ritmu tuge oko učitelja, Sokrata, tako uzvišenog, na drvenom krevetu, sa okovima koji su mu skinuti s nogu, jer on baš tada, kada umire, i jeste slobodan; trojica su u pozadini, u drugoj, daljoj prostoriji, penju se uz stepenice, kao da napuštaju događaj, kao da izlaze iz pozorišta.

I tu je taj najsjajniji detalj. Jedan od njih je podigao ruku, kao da maše. Kao da kaže: „Izvinite, ali ja moram da idem“. I izraz lica mu je takav. Izvinjavajuće tugaljiv, a opet iz toga viri i malo sreće, jer napušta nemilu scenu, ona koja ga opterećuje, užasava mu prefinjena čula.

I taj pokret ruke, to mahanje „oprostite mi, žurim, prokišnjava mi krov“, najiskreniji je deo slike.

Sve ostalo, David je naslikao sa jasnom tezom, sa namerom da uputi, objasni, nauči, pokaže primer. To je slika o moralu, čestitosti, vrednosti, idealu koji je, po njemu, Francuskoj tada bio potreban. Nastala 1787. godine, slika je bila neka vrsta propagandne pripreme, duhovne, za ono što će uslediti dve godine kasnije – Francuska revolucija.

I samo taj detalj, u celoj toj postavci, nekako štrči. Kao da se omakao, kao da je slučajnost. A opet, ta slučajnost sasvim drugim bojama boji ceo prikaz, daje mu ljudsku dimenziju, ali i iskrenost koja ostatku, a objasniću i zašto, fali.

Taj odlazeći, naime, radi isto ono što su i ova devetorica istaknutih, a istaknuti su sa sasvim drugom namerom, uradili.

Pobegli su, svi, od Sokratove smrti, a samo je ovaj jadničak mahnuo i priznao ono što je činjenica. Da nema nameru da sledi svog učitelja, baš kao što ni ostali nemaju nameru da ga slede.

Jedino što oni nisu potegli taj argument – odoh da tetki odnesem lek – nego su se ponašali kao da u smrti učitelja istinski učestvuju.

A nisu učestvovali. Samo je on umro. Baš kao što je i Hrist, sa čijom smrću postoji jasna analogija u ovoj slici, umro sam. Nisu se učenici pokačili po krstovima oko njega, nego ga samo par razbojnika. I jeste da su mnogi od njih kasnije završili na isti način kao i Hrist, ali, bar tog dana, nisu.

Da sve bude još paradoksalnije, jedino je Juda svoju izdaju doživeo kao dovoljan razlog da se obesi. Ostali, koji su se Hrista takođe odricali, koji su sumnjali, ili pobegli, nisu, tog trenutka, imali takvu potrebu.

I Hristovi i Sokratovi učenici izabrali su one dve desetinke, onaj ritam koji znači život, bez obzira na uverenja i učenje. I te dve desetinke su savršeno stale u onaj pokret rukom koji je David naslikao. Pošto to mahanje taman toliko traje. Dve desetinke. Dovoljno da odeš, od onog koji umire. Da ga ostaviš samog.

No, s druge strane, usamljenost u smrti jeste i od Sokrata i od Hrista, učinila večno izuzetne. I još više od toga, ta njihova izuzetnost, ta vera u cilj, princip, istinu, postala je kapital.

Kapital koji su upravo ti učenici trošili, ali kako im zameriti. Platon je, uz taj kapital, uz njegovo uvećanje, postao Platon, i darivao ljudskom rodu slatke plodove misli o moralu, državi, demokratiji, ljudima. Hrišćanstvo je postalo ne samo dominantna vera, nego i temelj civilizacije.

Opet, kada se gleda Davidova slika, taj sitni detalj na njoj, ne može da se ne misli na dezerterstvo, na napuštanje izuzetnosti za koju su tvrdili da je slede, na priklanjanje sigurnosti iste one gomile koja ga je osudila.

I to je ljudski, moglo bi se čak reći i normalno, uobičajeno, a možda čak i neophodno. Njihov beg u prosek, omogućio je da se izuzetnost vidi.

Da se postavi, kao uzor, koji podrazumeva jasna pravila. Ona koja nam kažu:

Da je izuzetnost – izuzetnost baš zato što je okružena masom, onim običnim, prosekom, i čovekom, pa i intelektualcem, koji više teži udobnosti, nego izuzetnosti.

I da je izuzetnost retka, i da su to znali i David i tvorci Biblije, i da baš zato i jesu, oko izuzetnih, stvorili prikaze učenika, nespremnih na izuzetnost.

I da nema izuzetnosti u bilo čemu kolektivnom, pa bila to i kolektivna žrtva.

Na kraju, da je, samim tim, usamljenost osnovna pretpostavka izuzetnosti, jer, verovatno, ne postoji drugi način za posvećenost, koja, opet, vodi ka tom delu, delu koje od ljudi i pravi izuzetne.

Drugim rečima, nikakav problem nije to što je izuzetnost, poput Sokratove i Hristove, retka, pošto i treba takva da bude.

To je nešto što se ne može tek tako ponavljati, a pogotovo se ne da imitirati, između ostalog i zato što se ljudi, masa, brzo zasite takvih primera, da ne pričamo o tome kako svako umnožavanje vodi, uvek, ka inflaciji.

Pored toga, da bi izuzetnost bila izuzetnost, mora da bude povezana sa nečim mnogo višim od svakodnevice.

Nesrećni Jan Palah, student koji se, u Pragu, 1969. godine sam polio benzinom i zapalio, umro potom od opekotina, jeste simbol praškog proleća, borbe za slobodu, ali više od toga ne može da bude.

Iz njegovog čina ne može da nastane religija, niti onakav primer kakav je Sokrat, primer duha, principa, vrednosti koja prevazilazi svaku pojedinačnu sredinu, svaki omeđen prostor i svaku društvenu sferu.

Palah je izabrao da se svojom smrću bori protiv zavojevača, što je nešto što se dešava svakog dana, na svim kontinentima, na razne načine.

Priča o zavojevačima je politička, samim tim sužena, nema u njoj onog opšteg principa, baš kao što nema ni smrti koja bi bila povezana sa nečim većim od politike. Sloboda, koja je bila motiv Jana Palaha, studenta istorije, jeste, kada nije isključivo lična (a samo ona može da bude opšti princip), nešto što je politički termin, sklon svim onim zloupotrebama kojima ga politika podvrgava.

I tu dolazimo do sledeće teze. One o izuzetnosti politike, i o izuzetnosti u politici, zbog koje dezerterstvo intelektualca izgleda još gore.

***


Politikom, i sportom, danas se svi bave, i to tako što unapred znaju sve, bez ulaganja ikakvog specijalnog truda.
Trud je, u današnje vreme, na neki način prevaziđen. I jeste da je potreban, da bi političar bio uspešan, ili da bi Mesi postao Mesi, Ronaldo – Ronaldo, ali, za većinu, za gomilu koja se u sve meša, on je neprepoznatljiv.

Ko je, zaista, gledao Ronaldov trening? Probao da utroši bar delić energije koju on troši. Ko je, kod nas, probao da svoj radni dan produži onoliko koliko ga sebi produžava taj, u delu javnosti omraženi, Vučić, svakako najuspešniji političar u Srbiji u poslednjih trideset godina (kada kažem najuspešniji, mislim na rezultate na izborima, a ne na to šta se kome sviđa od onoga što radi, jer bi to zahtevalo posebnu raspravu, na koju sam spreman, ali nije joj ovde mesto)?

I jedan i drugi su oni o čijim potezima gomila sudi, post festum, skroz ubeđena da bi ona to bolje, drugačije, efikasnije, bez trunke sumnje, ili pomisli na sve ono što treba da poseduješ, da uradiš, da bi dostigao tu vrstu uspeha.

Ko, kada psuje i tvrdi da bi uradio bolje od Ronalda, ima na umu da je ovaj trenirao po nekoliko puta dnevno, satima i satima, da je šutnuo tu loptu bar milion puta, da pazi šta jede, kako se oporavlja, koliko spava…

Ko, kada priča kako bi baš on bolje od Vučića, pomisli na sve one časove koje je ovaj proveo učeći, od fakulteta do stranke, ili obilazeći sela, mesne zajednice, opštine, sedeći na sastancima, na patnje koje je proživeo gubeći izbore, na promene i nauk koji je iz toga izvukao.

I u jednom i u drugom slučaju, sve to je gomili, čoveku gomili, apsolutno nebitno.

Televizija je učinila da većina veruje da su za vrhunski fudbal dovoljni fotelja, pivo i čips.

Društvene mreže su učinile da većina veruje da su za vrhunsku politiku dovoljni tviter nalog i espreso sa društvom istomišljenika u kafiću.

Ubediti nekoga, danas, da je to pogrešno, nemoguće je.

Pre svega jer takvo bavljenje sportom i politikom nosi sa sobom jednu divnu prednost. Odsustvo svake odgovornosti.

To posebno prija intelektualcima dezerterima, koji se, zajedno sa veselom gomilom, bave dnevnom politikom, ubeđeni da baš oni treba da odrede i ko će i kako da vlada.

Političari i sportisti su tu, kakvi god da su, pošteniji. Kada uđeš u te dve oblasti, sav rizik sam snosiš. I jeste da je moguć i ozbiljan profit, ali koliko ima poštenih fudbalera, vrednih političara, koji nikada neće dostići ni te rezultate ni tu slavu, novac, koji pripadaju onima koji su najuspešniji.

Milošević je tu, ponovo, dobar primer. On je, kakav god da je bio, platio cenu. Ličnu, porodičnu, političku.

Za neke svakako ne dovoljnu, ali je jeste platio. Ono što je radio, na kraju je stiglo na naplatu, na suočavanje, na podvlačenje računa, na ceh.

I to nikako nije malo, osim kada, poput gomile, ili intelektualaca koji su u nju dezertirali, misliš da ne snosiš nikakvu odgovornost za svoje odluke, za svoje reči, postupke.

Ako si uveren da si ti tu samo da tražiš, zahtevaš, a da je svaka odluka na drugom.

Šta briga gomilu što je Miloševića možda i ponelo sve to obožavanje kojom ga je ista ta gomila obasipala, ili intelektualce dezertere, što je možda on pratio njihovo navijanje za teorije krvi i tla.

Sklonili su se od njega, kada je stigao račun. Samo je on ostao odgovoran.

Baš kao što se danas gomila intelektualnih dezertera građanske provinijencije zdušno sklanja od svih onih projekata koje su podržavali, sve dok ovi ne propadnu, po njihovim kriterijumima. Primer Saše Jankovića, za kojeg su se pisali apeli, koji je slavljen kao mesija, oslobodilac, koji je dizan na visine koje nije mogao ni da sanja, svakako je najbolji i najtragičniji.

Poput Belerofonta survan je u trnje, čim se intelektualno građanskoj gomili nije svideo njegov rezultata na izborima, inače odličan (17 procenata), obzirom na činjenicu da je prvi put i ušao u politiku i izašao na izbore.

On je, i to hoću da kažem, možda i nesrećnik, svakako je nesrećnik, ali je cenu vrlo pošteno platio. Ni jedan od potpisnika famoznog Apela 100, nije. Mahnuli su mu, i otišli dalje.

I to je razlika, u korist politike. Vučić će, jednog dana, pošteno da plati, i u smislu naplate i u smislu plaćanja ceha, sve što radi, loše ili dobro.

Jovo Bakić, primer intelektualca sa barikada, od onih koji viču „Juriš“, pa se mirno povuku kada juriš krene, neće nikada, osim što možda, ali samo možda, može da mu se desi da ljudi u medijima shvate da su mu davali mnogo veći prostor nego što je njegovo delo (koje delo?), zasluživalo. Pa će tada samo da medijski nestane. Ništa drugo.

I kada smo već kod politike i medija, kojima se ovde ne bavimo, treba još samo ukazati na jednu osovinu koja je intelektualcu, dezerteru u gomilu, važna.

Neodgovornost i mediji idu ruku pod ruku, odgovaraju jedno drugom, i postali su pravo carstvo, čokoladni zamak u kojem se on, intelektualac dezerter odlično oseća, grickajući večne zidove slasnih kula.

Mediji nemaju pamćenje, baš kao ni intelektualac dezerter, i mogu jedno drugom da pruže svu onu pažnju, za razne neodgovorne gluposti, koje bi, na svakom pristojnom mestu, bile ozbiljno sankcionisane. Izaći i reći, na primer, „Jurićemo ih po ulicama“, moguće je samo u medijima, jer koliko sutra ta izjava više ne postoji, zaboravljena je, dolazi nova, isto tako besmislena, pa se i ona zaboravi, stiže zatim nova…i tako, u nedogled.

Mediji i služe, kada razmisliš, da čovek može da lupeta sasvim različite stvari, bez posledica. Da jedna glupost zameni drugu. Da se, na kraju, sve zaboravi.


***


No, da se batalimo mi i politike i medija, pošto su to samo nusprodukti priče o intelektualcu dezerteru. Postoji nešto mnogo gore do toga. Kada intelektualac dezerter počne da učestvuje u uspostavljanju vladavine proseka.

I sasvim je svejedno za čiji račun to radi. Razlika između kod nas poznatih, nacionalističko seljačkog, i liberalno građanskog proseka, samo je u imenu.

U oba slučaja, prosek je prosek, i vajni intelektualci dezerteri ga nameću, ubijajući svaku izuzetnost, a ona svakako postoji na oba pola.

Pri tom, pošto sam čitav život bio jasno protiv svakog nacionalizma, jasno je da ću se ovde više baviti liberalno građanskim intelektualcem dezerterom, jer, ako ništa drugo, od njega to nisam očekivao.

I iznenadio sam se kada sam otkrio da je iz istog šinjela kao njegov nacionalni parnjak, jedino što on nosi šešir, a ovaj drugi šubaru. Ispod i jednog i drugog modnog detalja, isto je carstvo. Carstvo proseka.

Ono koje počiva na parolama, floskulama, patetici, pomenutom odsustvu odgovornosti, nikakvoj izuzetnoj ideji, čak je protiv nje, i služi samo samopromociji, poznatosti, i, ponovo, proseku. Služi gomili, tražeći, zauzvrat, od nje hvalu.

Zašto bi, inače, osim zbog samopromocije, jedan predstavnik građanstva, onog pravog (koje počiva na individualizmu, na kritičkom umu, na izuzetnom delu), izjavio nešto poput jednog pisca nedavno: „Samo što mi suze nisu grunule na oči kada sam, u Puli, video tablice iz Zrenjanina, Čačka, Kragujevca“ (!!!???)

Pazi molim te!? Svaki dan viđam razne hrvatske tablice u Beogradu, pa mi ništa slično nije palo na pamet, nikada.

Zato što su tablice – brojke i slova. I naravno da nikada nikome ne bih naudio zbog tablica, naravno da mi ne smetaju, ali da izigravam „građanina“, humanistu, filantropa, nostalgičara, ili šta ja znam već šta, preko tablica???!!!

Prvo, čega su tablice tačno dokaz, osim da je automobil registrovan u određenom mestu. Drugim rečima, iza svakih Zrenjaninskih i Kragujevačkih tablica, primećenih u Puli, može da bude i Hrvat, baš kao što iza Osiječkih, opaženih u Beogradu, može da bude i Srbin.

Drugo, u oba, a i u svim drugima slučajevima, taj Srbin ili Hrvat može da bude i neki divan i pošten, blag čovek, ali može i totalni kreten, otkud ja to znam, na osnovu registarske oznake?! Pa ne piše tamo „Divan Čovek“, ili „Kretenčina“, nego Osijek, Zrenjanin, Čačak, Pula…

Treće, a ako mi već krenu suze na oči, zbog tog ČA, PU, OS, ZR, kakva je razlika između mene i onog kojem, kada isto to vidi, udari krv u glavu?!

Što bi rekao Muharem Bazdulj, ta izjava je samo naličije one medalje sa čije druge strane su oni koji automobile sa tim oznakama bacaju u more.

Hoću da kažem, voleti, ili mrzeti nekoga zbog tablica, apsolutno je isto, glupo i besmisleno, i posao intelektualca, samim tim, nije prosipanje medijskih suza, niti patetika koja se sviđa građanskoj gomili, nego bi baš on morao da pokaže da je to glupo i besmisleno, da su tablice normalnost, i da, prema njima, da ponovo citiram Bazdulja, treba da imamo isti odnos kao prema onim iz Švajcarske, Francuske, Nemačke ili Austrije.

Sve drugo je samo jurcanje u istom krugu, samo u različitim odelima. Odelima proseka.

A prosek je pravi majstor onoga što se zove PR, Public Relations, Odnosi s javnošću.

Javnost je gomila, svrstana na jedan ili drugi svoj pol, željna istih reči, istih misli, istih floskula i parola. Ona, na kraju, odobrava, ili odbacuje onog koji joj ih upućuje.

Ne trpi iskakanje, ne veruje u izuzetnost, u trud, rad, bilo šta što je stvarno delo, ali je, istovremeno spremna da ga, kada nastane, prisvoji, proglasi svojim, i izvuče sve nezaslužene benefite iz njega.

I tu dolazimo do još pitanja. Zašto, oni koji imaju potencijal da budu stvarno izuzetni, pristaju da uđu u to kolo, odustanu od izuzetnosti, od dela, i postanu samo kockica u tom ogromnom propagandnom mozaiku gomile?
Ne znam. Moguće je da se plaše usamljenosti. Moguće je da su im te dve desetinke izuzetno važne. Možda ne veruju da stvarno mogu. Možda postavljaju, sami sebi, pitanje svrhe, možda im sve što su uradili izgleda ipak nedovoljno.

Šta god, ulete u matricu. U ritam, u određeni model.

On je uvek isti. Intelektualac dezerter komunicira sa gomilom po paternu koji mu je gomila i nametnula.

Ona od njega traži, i on joj daje:

Red – vidi što sam pametan elokvencije.

Red – visokoparnih mudrosti i razmetljivih citata.

Red – fraza, pa red – parola o slobodi, jednakosti, vladavini prava, sistemu, korupciji, demokratiji, slobodi, urbanizmu, odlascima iz zemlje, zdravstvu, obrazovanju, političkim prilikama… i svemu ostalom čime se gomila, uglavnom bez ikakvog istinskog znanja i o samim pojmovima, a kamoli o njihovoj suštini, već dugo i veselo bavi.

Onda dolazi red zgražanja nad time „kakvi smo mi“, pozivanje na mentalitet, tešku istoriju, i druge patetične ocene, koje u gomili izazivaju ono: Umalo mi nisu grunule suze na oči.

Na kraju, tu je poziv. Na društveni dijalog. Taj poziv označava visinu samog pozivara, daje mu oreol, diže ga na vrh gomile, ona ga izdvaja, i on postaje najviše što može da postane, dostiže svoj intelektualni maksimum – on je Otac gomile.

Posle toga uopšte nije bitno šta to tačno „društveni dijalog“ znači, ko u dijalogu treba da učestvuje, o čemu dijalog, kakav dijalog, s kojim ciljem, svrhom, zbog kog i kakvog rešenja. Da li razgovaraju svi delovi društva, sa svim delovima društva, o svim delovima društva i svim društvenim problemima?

Mesari, na primer, sa kompozitorima? Taksisti sa hirurzima? Vojska sa crkvom? Sindikat sa pozorištem (o polutkama?)? Gradsko zelenilo sa prosvetom? Energetski sektor sa prodavcima suvenira? Univerzitet sa hemijskim čišćenjem?

A ako je odgovor na ovo pitanje – ne, onda ostaje pretpostavka da taj mudri „društveni dijalog“ treba da izgleda ovako: sednu predstavnici intelektualaca dezertera, u ime gomile, sa potištenim političarima, i iz vlasti i iz opozicije, koji su na dijalog jedva pristali, plašeći se te vaskolike pameti, pa im, u ime gomile, a uz primerenu dozu mučnine (jer to njih u stvari ne interesuje, nego, eto čine), saopšte šta i kako treba da rade, ko šta da bude, šta da priča, kako da se ponaša, i prema svetu i prema Kosovu.

Divno zamišljeno, pošto nemogućnost takvog skupa dodaje dozu gotovo tragične, neshvaćene veličine samom predlogu, čime se fama samo širi.

No, sve to, čak i ovako logično poređano, po jasnom redu, novoustoličenom Ocu gomile uopšte, u krajnjoj liniji, i nije važno. Poređaš ovako, poređaš onako, rezultat je za njega isti, odličan.

On „društveni dijalog“ i nije pominjao da bi nešto bilo rešeno, još manje da bi bilo logično, pa je ona nepotrebna i u objašnjenju, nego da bi mu gomila dodelila titulu.

Zbog nje se, titule, i upleo u celu tu priču, bez obzira na to što mu se, vidi se to iz stava, iz izraza, ta politika, o kojoj mora protiv volje da priča, prefinjeno gadi, što je posebno licemerno obzirom na njegovu želju da politiku diktira, bude joj autoritet.

Zbog nje, titule, spreman je i na „žrtvu“, na to da baš on bude „pozivar“ nerazumnima, da o nečemu, bilo čemu, pričaju.

On, pak, u tome nema nameru da učestvuje. Da predloži rešenje, da bude protiv matice, da osudi bilo koga, da zauzme jasan stav, pokaže kriterijum, založi se za istinu.

Čemu to, on je ipak Otac gomile, a paternalistički položaj i nije smišljen da bi se nešto radilo, o nečemu odlučivalo, nego da bi se, sa vrha, sudilo, o opštem, nepostojećem. Naravno, taj sud je, uvek, po ukusu gomile, koja titulu Oca i dodeljuje.

Zato smo imali tolike „Očeve“. I nacionalne, i građanske, i opšte, zajedničke. Da se ništa, izvan proseka, ne bi dogodilo.

I niko od njih nije bio Sokrat.

Nemoguće je i da budu, pošto su sav svoj angažman vezali za prizemnost, za dnevnu politiku, za svoj uticaj na gomilu (moguć samo ako ponavljaju ono što gomila traži), za besmislene titule i za učestvovanje u političkim sukobima, navijajući, bez ikakve kritike, otklona, ili za jednu, ili za drugu opciju, sve praveći se da ih to ne zanima, i pokazujući otvoreni prezir prema svakome ko tu stvarno nešto radi.

A da sve bude još gore, svoju osnovnu ulogu, ulogu intelektualca, onog koji nešto menja, svojim delom, svojom izuzetnošću, nisu spremni da bilo kome drugom ostave, da je prenesu, dopuste da neko to proba, kada već oni neće.

Ne, sve mora da bude utopljeno u prosek. U gomilu.

Zato i one, koje treba nečemu da uče, uče proseku.

Često uz fanfare sopstvene promocije. Štaviše, to je obavezan deo. Čujte, mladi Srbi! Mladi Građani!

Danica Popović, koju besmisleno jure zbog nekog prevoda, uradila je upravo to, počinila, dakle, mnogo veći greh, a da niko nije ni primetio, što govori gadnu istinu o tome da takvih, koji primećuju van gomile, ovde i nema.

Objavila je tekst u NIN-u, pre neku godinu, o tome kako je svojim studentima pričala zašto treba da odu odavde. I kako treba da odu.

Profesorka?! Pedagog?!

Učila decu da urade ono baš tako prosečno?! Da pobegnu?!

Da imam zlu nameru rekao bih da je to uradila, jer, kada svi odu, samo ona ostaje, i samo ona piše za NIN, samo je ona profesor.

Ali, to bi, moguće, bilo prestrogo.

Profesorka je, pre će biti, sama sebe ubedila da je ta priča o proseku, o bežanju, o odustajanju, u stvari baš ono što je istina, i, samim tim, ono što treba da kaže, beslovesnoj deci.

I verovatno joj zaista nije na pameti bilo da bar proba da im objasni da mogu, ta deca, da budu sve, na svakom mestu, bez obzira na okolnosti.

Da im navede primer Brodskog, koji je, bez škole, u jednoumnom Sovjetskom Savezu, pa još i osuđen i zatvoren, postao takav pesnik da je, kasnije, Nobelova nagrada bila samo prirodan tok stvari.

Ili Galileja, Kopernika, svih onih koji su pod pretnjom lomače ipak stvarali, pomerali svet.

Da im kaže da nisu okolnosti to što ih određuje, niti zemlja, bilo koja vlast, već ono što budu naučili (što ih ona bude naučila), plus količina rada, energije koju su spremni da ulože u neko delo, koje čak niko i ne zahteva od njih, ali koje ih čini izuzetnim, i koje, istovremeno, menja svet.

I da im kaže da to, oni, mogu i ovde, baš kao i na bilo kom drugom mestu na svetu.

Da ih, na kraju, ako ovde baš ništa ne valja, obaveže da ostanu, da se bore, i da to, svojom voljom, znanjem, delom, promene.

Ne. Rekla im je da beže. Da budu prosek. Da je najbolje, prosečno rešenje, ili da klimaju glavom, ili da se sklone, pobegnu. Da nikada ništa ne probaju.

Apostoli gomile, oba njena pola, promovišu prosek, bekstvo, pokoravanje opštem mišljenju, a uz to i sebe kroz taj prosek, kao izuzetne, i u tome je njihov najveći greh.

Učestvuju u pravljenju jednog modela koji je, za napredak, a napretka nema bez izuzetnosti, poguban i konačan.

Zato što prosek jeste Konačno rešenje. Posle njega ne ostaje niko, ko je poseban.

I nema Sokrata.

Da sve bude i crnje, pomaganje proseku da se ustoliči, podrazumeva laž, kao sredstvo.

Laž u misli, laž u knjizi, laž u svemu što bi moglo, da je iskreno, da se razlikuje. Laž, na kraju, u učenju.

Kada predaješ, pišeš, govoriš sa tezom, kada atmosferu, radnju, sliku, namerno obojiš tamom, samo da bi dokazao ono što jeste teza – da je ovde loše, lažeš, čak i unapred.

I kako onda zamišljaš da će ovde biti ikada bolje, kada ti, koji si protiv, koji bi to da promeniš, lažeš.

David je tu neka vrsta dokaza. Da nije uradio baš ono što nije smeo, da nije slagao, crtajući učenike kako učestvuju u smrti u kojoj ne učestvuju, da je u prvi plan slike stavio baš onog jadnička koji iskreno maše i beži, možda bi i propagandna priprema, duhovna, svih događaj koji su sledili, bila drugačija. Možda bi ljudi poverovali u neke normalnije stvari. I možda događaji ne bi bili krvavi onoliko koliko su bili.

Mrtvi Sokrat koji govori istinu, i živi učenici koji lažu da su bili spremni i sami da umru, uvek je nešto što vodi u nesreću. U uzaludnu istinu, i u, za neke, korisnu laž.

Citati koji ostanu, služe samo novom laganju, postaju roba kojom se i kupuje i plaća, održava, prosek.

Ako ne verujete, setite se Zorana Đinđića, pretvorenog, posle svega, u prazne citate, koji se upotrebljavaju po potrebi. Delo je nestalo, niko nije, od njegovih, ni probao da ga dovrši. Samo digitalni prikaz, virtualni muzej, u kojem njegova slika govori uzaludne istinomernosti. Ljuštura. Praznina. Uzaludnost. I prava smrt. Smrt onoga što je radio.

Pogledajte sve to i zapitajte se ko je to napravio, od svog učitelja. Protivnici, ili učenici.

***

Smrt je, na jednom nivou realnosti naše svakodnevice, veliki pokretač. U strahu od nje žurimo da završimo svoje delo, da ostavimo ovo ili ono iza sebe, da osiguramo porodicu.

Na drugom nivou, iste te realnosti, iste svakodnevice, ona je kočničar. Strah od nje nas zaustavi, sputa, ne da nam da mrdnemo, ukruti nas, ne možemo da se pokrenemo. Mrtvi smo, i s tim pomireni, mnogo pre nego što stvarno umremo.

Na trećem nivou, jedne te iste relanosti, jedne te iste svakodnevice, smrt je, neki od njenih oblika, razlog da se prodamo životu, onom kojim živi gomila, u stalnom, bezbednom ritmu. Da budemo tu par desetinki posle smrti, i par desetinki pre nje. Da budemo, živi, u sredini.

I to je položaj intelektualca dezertera. Zlatna sredina. Zlatni prosek.

Bez preispitivanja, bez sumnje, bez dela, ikakvog pokušaja razlikovanja.

Opet, to daje iluziju našem junaku da je živ.

Često ga i slave, poznat je, titulisan, priznat.

Dobio je svoje mesto u kratkoj istoriji, onoj koju će gomila već sutra izgaziti i zaboraviti je, ali i to ga sasvim zadovoljava.

Više od toga nije mogao, nije hteo.

Ostaje samo pitanje one dve desetinke. One razlike između života i smrti.

Šta je čini?

Gomila, njen ritam, ili, možda, povremeno iskakanje izuzetnih, posvećenih, posebnih.

Sokrat, ili učenici?

Kada budemo znali odgovor na to pitanje, znaćemo i da je među nama – intelektualac.

Da nije dezertirao.